16. stu 2012.

Kad žmuriš. a opet sve vidiš...

Povodom oslobađajuće presude Anti Gotovini

Kaže se da sto puta ponovljena laž, postaje istina. Ko je kriv za Oluju? Ante nije, kažu.

Niko nije kriv, niko nije kriv, niko nije kriv...
Samo 17 godina bez doma i ognjišta. Potucanje od nemila do nedraga. Bez posla, bez zdravlja  i bez  budućnosti. Bez odgovora na nema pitanja.
Niko nije kriv, niko nije kriv, niko nije kriv...



Jutro posle Oluje


Kažu, niko nije kriv


Kažu, niko nije kriv

Kažu, niko nije kriv

Kažem, još kad bih samo jednom savila gnezdo za svoju decu, možda bih mogla i da zatomim ovaj krik. Kažem papiru, papir trpi sve.

23. pro 2011.

Pismo Deda Mrazu

Dragi Deda Mraze, ja sam dobro, što i tebi želim. Imam želju koju samo ti možeš da ispuniš, pa te molim da pročitaš ovo pismo do kraja.
Učini Deda Mraze...
...da nijednoj majci ne ostane pust zagrljaj, da im deca svrate bar ponekad. Onima koji su otišli neka ulice ne budu hladne, ogrni ih i zaštiti.
...da nijednom ocu ne ostane lepa reč skrivena na usnama i suza u oku.
... da nijednom bratu ili sestri džep bude bez šarenog klikera.
... da nijedna porodica ne bude bez dimnjaka kroz koji ćeš ući.

Dragi Deda Mraze ili Bože ili kakogoddasezoveš, čuvaj domove i srca naša od hladnoće.


8. kol 2011.

Mrak iz duše neće lako van

Inače nisam ćutljiva, ali evo već četiri dana ušao u mene neki muk.
Bojala sam se 4. avgusta, već 16 godina strepim od tog dana i te proklete Oluje, kad se sve ponovo zakotrlja u meni i probudi i razgoropadi i ne spavam onda. 
Ne spavam od straha da ću sanjati nešto. I da ću zapamtiti taj san.
Ne spavam da se ne bih morala buditi.
Samo tako sjedim i ćutim i nadam se da će brzo proći.
Možda ću sutra ispričati šta je to što mi pritiska dušu.
Hoću, sigurno hoću, samo ako već konačno natjeram samu sebe da se suočim sa svojim najvećim strahom. 
Sa svojim sjećanjem.


Večeras, svim izbjeglicama na svijetu i svima koji noćas ćute, prepisujem dio teksta objavljenog  još 1998. godine. Ništa se nije promjenilo. U meni.

San niko ne može da nam oduzme


"Svaki čovjek na rođenju dobije svoju zvijezdu. Kad sam se ja rodila, mojoj zvijezdi je već svega bilo dosta, pa me bacakala kroz život, više-manje što je morala. Pukao joj film. Baš na meni.
Kad mi je dozlogrdilo potražila sam drugu. Ta je opet bila previše mlada i ambiciozna pa sam onda ja odustala. 
Vratila se staroj.
Jeste dosadna, ali je moja.
I zna da sanja, zna da mi nebo učini modrim i noću da me ušuška i da usnem mirno.


Danju zvijezde idu u Krajinu. Noću se vrate. Pa šapću.
Šapću skrivene, da se ne zaboravi, pričaju kako je kod kuće.
Kako je trava visoka do vrata, a sve životinje izašle van. I vukovi i zmije.
Pa šetaju đe nikada nisu. Isto kao i mi.
Pričaju o tišini što prekriva Krajinu.
Puste škole i sokaci. Nema pjesme.
Napušteni grobovi i pragovi.


A i ovi novi što su došli tamo ćute.
U sumrak, kad padne  tišina,  učini im se da se neko miče u dnu dvorišta, da se čuju klepke na kravama. Pa uđu u kuće sa prvim mrakom. Naše kuće. Pa se dobro zaključaju. 
A onda u kućama podovi počinju da škripe, peć nešto čudno plamen baca, vrata se otvore kao da će gosti doći.
I oni zaćute od straha. I shvate odjednom da kuće žive iako nas nema. 
Kuće žive svoje živote kao što su i navikle. 


Photo By Sanja Skoknić
Jer sve je isto.
Ista lastavica dolazi u proljeće, isti djetlić čuka po voćnjaku, ista trava raste iz starog sjemena.
Stopa djeteta zauvjek sačuvana u betonu stepenica. Voćke zasađene davno - jedne za rođenja, jedne za vjenčanja. Pramen djetetove kose sa krštenja u trešnjinom kalemu.
Grobovi zarasli u travu koja ih štiti od prezrivih pogleda, a cvijeće na njima nikada bogatije nije cvjetalo. Sve je tamo osim nas.
I onda oni, ovi novi, pale svijetla na sve strane.
Al struja je struja, a duša je duša.
Mrak iz duše neće lako van."









23. srp 2011.

Psujem po lički

Živim u Srbiji 16-tu godinu. Volim Srbiju. Ne plaćam poreze jer sam nezaposlena i nemam našta, plaćam kiriju jer sam podstanar, plaćam račune iako ne znam otkud da me gazda ne izbaci na ulicu i živim i dišem zajedno sa ovim narodom.
Bila sam novinar sam i urednik dok nisam postala tehnološki višak, pa sljedi i da pravilno pišem i govorim ekavicu, ali kad popizdim odma pređem na moj lički. Samo tako mogu da se rješim muke.

Ko ima nešto protiv izbjeglica neka se odma miče sa mog bloga jer mi je pun k***c svih koji misle da su nešto izgubili mojim dolaskom.
Ko god mi kaže j**o te voz koji te donio odma da mu kažem da voza nisam ni vidila.
Došla sam svim i svačim, kamionima, traktorima, pješke... Sam Bog zna kako sam opšte prevalila toliki put i to sa dvoje dece u rukama.
Ko god kaže - dođoši, nema pojma. To se kaže refugees, bjeda i jad. Što reko Tuđman, pokupili gaće i zbrisali. Tu se jedino slažem s njim. Korjenje je isčupano, a pelcer se teško prima.

Ko god kaže: "Znam ja jednog, ima kuću na 3 sprata i još tri kuće. Vozi džip i ljetuje 3 put godišnje. Malo Grčka, malo Tajvan.", u pravu je.
Znam i ja takve. Znala sam ih još u Krajini kad su ćapavali sve što su stigli, a ovdje su toliko osioni da običan narod naj***va zbog njih. Žito i kukolj, to je sve što treba znati. Ljudi i neljudi.

Ko god pita čiji je Tesla, moj je, naš je. Nije hrvatski i ne moraju da mu podižu spomenik u Gospiću, nije mu ni mjesto tamo. Mjesto mu je u Smiljanu, gdje je rođen, u Srbiji gdje mu je narod i svuda po svjetu gdje su ljudi hiljadu koristi imali od njegove pameti.
Isti taj Teslin kraj, tokom rata, nije imao struje godinu-dvije, pa su u zavičaju svjetskog inovatora, krajem 20. vjeka, ljudi zaboravili šta je šteker za struju i pravili  "luce" od nafte i pertli za cipele.
Kad su imali nafte, što je bilo skoro nikad.
Inače su sjedili u mraku i pričali djeci da ima nešto a zove se televizor i tamo bude nešto što se zove crtani film.

Ko god kaže : "6. lička je već jednom pokorila Beograd, možeš i ti." nek se j**e, ne može na meni ispirati istoriju. Neke stvari se ne mogu saprati ni u tri vode. A obraz ne može nikada.

Ko god kaže izbjeglice su nepismeni i srozavaju nam standarde, neka se sjeti da su, između ostalih,  Albert Ajnštajn i Marlena Ditrih bili izbjeglice. Sreća njihova pa su otišli neđe drugo.
Ko god misli da zna nešto o posljednjem ratu, pojma nema, jer ni meni još nije jasno ko tu koga. Još mi zvoni po ušima.

I što se ja sad pjenim?
Pjenim od bjesa jutros, sve mi je uskuvalo, da mogu da puknem i da me nema, da mogu u zemlju da propadnem, ali šipak!
Nisu mene naljutili ovdašnji ljudi, nego "moji".
Oni "moji" koji sjede u institucijama koje se bave izbjegličkim pitanjima, koji osnivaju NVO i kupe donacije na naše ime, koji imaju radna mjesta, kuće i normalne živote jer nisu siromašni i nisu socijalno isključeni, i nemaju pojma šta je to, koji idu na brančeve po ambasadama i mudro klimaju glavama.

Ko god kaže: "izbjeglice? Pa toga već odavno nema.", greši.
To vas samo lažu. Kriju nas ko zmija noge, kupe donacije i prave stado ovaca od nas.
Da nije stanoviti političar štrajkovao glađu i žeđu, ja bi se danas ranom zorom negdje ušančila i ne bi otišla pa makar crkla. Ovako je glupo.
Kad je bilo fora fensi gladovati u državi gdje narod krpi od prvog do petog sa platom, a oni koji ne rade ne mogu da se skrpe nikako? Šta je tu kul?

Da se vratim na one zbog kojih bi danas najradije da me nema opće.
Otkad je fora, dragi "moji" uzimati milione donacija, troškati po volji  i puštati da narod koji je izgubio sve u ratu, da izgubi i ovo malo razuma koje mu je ostalo?  Vama mrkva, nama štap.
E, pa neće moći! Pa makar me ne bilo. Bar mogu da lajem na sav glas, ako ništa drugo.
Uf, sad mi je lakše.
Ako se mene i meni sličnih sjetite i strpate nas na neki spisak, sa koga ste nas izbrisali, obećavam da ću sama sebe poljubiti u dupe i izviniti vam se javno.



20. lip 2011.

Još ste živi!? Čestitam!

Imati problem nije ništa novo, ali kad imate problem koji je dobio vlastito ime, onda ste bogami u problemu.
Kad vaš problem dobije međunarodno "priznanje", onda se tu više nema šta mnogo pričati.

I tako, "slaveći" danas Međunarodni dan izbeglica, (ili izbjeglica, svejedno) dozvoljavam sebi trenutak nostalgije.

Nedostaje mi ova hladovina, danas posebno:(