23. srp 2011.

Psujem po lički

Živim u Srbiji 16-tu godinu. Volim Srbiju. Ne plaćam poreze jer sam nezaposlena i nemam našta, plaćam kiriju jer sam podstanar, plaćam račune iako ne znam otkud da me gazda ne izbaci na ulicu i živim i dišem zajedno sa ovim narodom.
Bila sam novinar sam i urednik dok nisam postala tehnološki višak, pa sljedi i da pravilno pišem i govorim ekavicu, ali kad popizdim odma pređem na moj lički. Samo tako mogu da se rješim muke.

Ko ima nešto protiv izbjeglica neka se odma miče sa mog bloga jer mi je pun k***c svih koji misle da su nešto izgubili mojim dolaskom.
Ko god mi kaže j**o te voz koji te donio odma da mu kažem da voza nisam ni vidila.
Došla sam svim i svačim, kamionima, traktorima, pješke... Sam Bog zna kako sam opšte prevalila toliki put i to sa dvoje dece u rukama.
Ko god kaže - dođoši, nema pojma. To se kaže refugees, bjeda i jad. Što reko Tuđman, pokupili gaće i zbrisali. Tu se jedino slažem s njim. Korjenje je isčupano, a pelcer se teško prima.

Ko god kaže: "Znam ja jednog, ima kuću na 3 sprata i još tri kuće. Vozi džip i ljetuje 3 put godišnje. Malo Grčka, malo Tajvan.", u pravu je.
Znam i ja takve. Znala sam ih još u Krajini kad su ćapavali sve što su stigli, a ovdje su toliko osioni da običan narod naj***va zbog njih. Žito i kukolj, to je sve što treba znati. Ljudi i neljudi.

Ko god pita čiji je Tesla, moj je, naš je. Nije hrvatski i ne moraju da mu podižu spomenik u Gospiću, nije mu ni mjesto tamo. Mjesto mu je u Smiljanu, gdje je rođen, u Srbiji gdje mu je narod i svuda po svjetu gdje su ljudi hiljadu koristi imali od njegove pameti.
Isti taj Teslin kraj, tokom rata, nije imao struje godinu-dvije, pa su u zavičaju svjetskog inovatora, krajem 20. vjeka, ljudi zaboravili šta je šteker za struju i pravili  "luce" od nafte i pertli za cipele.
Kad su imali nafte, što je bilo skoro nikad.
Inače su sjedili u mraku i pričali djeci da ima nešto a zove se televizor i tamo bude nešto što se zove crtani film.

Ko god kaže : "6. lička je već jednom pokorila Beograd, možeš i ti." nek se j**e, ne može na meni ispirati istoriju. Neke stvari se ne mogu saprati ni u tri vode. A obraz ne može nikada.

Ko god kaže izbjeglice su nepismeni i srozavaju nam standarde, neka se sjeti da su, između ostalih,  Albert Ajnštajn i Marlena Ditrih bili izbjeglice. Sreća njihova pa su otišli neđe drugo.
Ko god misli da zna nešto o posljednjem ratu, pojma nema, jer ni meni još nije jasno ko tu koga. Još mi zvoni po ušima.

I što se ja sad pjenim?
Pjenim od bjesa jutros, sve mi je uskuvalo, da mogu da puknem i da me nema, da mogu u zemlju da propadnem, ali šipak!
Nisu mene naljutili ovdašnji ljudi, nego "moji".
Oni "moji" koji sjede u institucijama koje se bave izbjegličkim pitanjima, koji osnivaju NVO i kupe donacije na naše ime, koji imaju radna mjesta, kuće i normalne živote jer nisu siromašni i nisu socijalno isključeni, i nemaju pojma šta je to, koji idu na brančeve po ambasadama i mudro klimaju glavama.

Ko god kaže: "izbjeglice? Pa toga već odavno nema.", greši.
To vas samo lažu. Kriju nas ko zmija noge, kupe donacije i prave stado ovaca od nas.
Da nije stanoviti političar štrajkovao glađu i žeđu, ja bi se danas ranom zorom negdje ušančila i ne bi otišla pa makar crkla. Ovako je glupo.
Kad je bilo fora fensi gladovati u državi gdje narod krpi od prvog do petog sa platom, a oni koji ne rade ne mogu da se skrpe nikako? Šta je tu kul?

Da se vratim na one zbog kojih bi danas najradije da me nema opće.
Otkad je fora, dragi "moji" uzimati milione donacija, troškati po volji  i puštati da narod koji je izgubio sve u ratu, da izgubi i ovo malo razuma koje mu je ostalo?  Vama mrkva, nama štap.
E, pa neće moći! Pa makar me ne bilo. Bar mogu da lajem na sav glas, ako ništa drugo.
Uf, sad mi je lakše.
Ako se mene i meni sličnih sjetite i strpate nas na neki spisak, sa koga ste nas izbrisali, obećavam da ću sama sebe poljubiti u dupe i izviniti vam se javno.