8. kol 2011.

Mrak iz duše neće lako van

Inače nisam ćutljiva, ali evo već četiri dana ušao u mene neki muk.
Bojala sam se 4. avgusta, već 16 godina strepim od tog dana i te proklete Oluje, kad se sve ponovo zakotrlja u meni i probudi i razgoropadi i ne spavam onda. 
Ne spavam od straha da ću sanjati nešto. I da ću zapamtiti taj san.
Ne spavam da se ne bih morala buditi.
Samo tako sjedim i ćutim i nadam se da će brzo proći.
Možda ću sutra ispričati šta je to što mi pritiska dušu.
Hoću, sigurno hoću, samo ako već konačno natjeram samu sebe da se suočim sa svojim najvećim strahom. 
Sa svojim sjećanjem.


Večeras, svim izbjeglicama na svijetu i svima koji noćas ćute, prepisujem dio teksta objavljenog  još 1998. godine. Ništa se nije promjenilo. U meni.

San niko ne može da nam oduzme


"Svaki čovjek na rođenju dobije svoju zvijezdu. Kad sam se ja rodila, mojoj zvijezdi je već svega bilo dosta, pa me bacakala kroz život, više-manje što je morala. Pukao joj film. Baš na meni.
Kad mi je dozlogrdilo potražila sam drugu. Ta je opet bila previše mlada i ambiciozna pa sam onda ja odustala. 
Vratila se staroj.
Jeste dosadna, ali je moja.
I zna da sanja, zna da mi nebo učini modrim i noću da me ušuška i da usnem mirno.


Danju zvijezde idu u Krajinu. Noću se vrate. Pa šapću.
Šapću skrivene, da se ne zaboravi, pričaju kako je kod kuće.
Kako je trava visoka do vrata, a sve životinje izašle van. I vukovi i zmije.
Pa šetaju đe nikada nisu. Isto kao i mi.
Pričaju o tišini što prekriva Krajinu.
Puste škole i sokaci. Nema pjesme.
Napušteni grobovi i pragovi.


A i ovi novi što su došli tamo ćute.
U sumrak, kad padne  tišina,  učini im se da se neko miče u dnu dvorišta, da se čuju klepke na kravama. Pa uđu u kuće sa prvim mrakom. Naše kuće. Pa se dobro zaključaju. 
A onda u kućama podovi počinju da škripe, peć nešto čudno plamen baca, vrata se otvore kao da će gosti doći.
I oni zaćute od straha. I shvate odjednom da kuće žive iako nas nema. 
Kuće žive svoje živote kao što su i navikle. 


Photo By Sanja Skoknić
Jer sve je isto.
Ista lastavica dolazi u proljeće, isti djetlić čuka po voćnjaku, ista trava raste iz starog sjemena.
Stopa djeteta zauvjek sačuvana u betonu stepenica. Voćke zasađene davno - jedne za rođenja, jedne za vjenčanja. Pramen djetetove kose sa krštenja u trešnjinom kalemu.
Grobovi zarasli u travu koja ih štiti od prezrivih pogleda, a cvijeće na njima nikada bogatije nije cvjetalo. Sve je tamo osim nas.
I onda oni, ovi novi, pale svijetla na sve strane.
Al struja je struja, a duša je duša.
Mrak iz duše neće lako van."